U ovom izlaganju razmotrit će se lice i naličje digitalne demokracije s naglaskom na vezi morala i demokracije u eri „virtualne stvarnosti“. Naime, ako „zaustaviti demokraciju znači ići protiv Boga“, kao što je mislio Tocqueville, jer ona počiva na ideji pravičnosti i najvećeg blagostanja svih mogućih ljudi, onda su demokracija i moral istoznačnice u smislu da u Aristotelovoj podjeli cjeline ljudskog znanja i djelatnosti jedna odgovara političkoj, a druga etičkoj sferi praktičke znanosti. Zato i nije neuobičajeno da se promotori umjetnih moralnih agenata paralelno zalažu za demokratičnost umjesto hijerarhičnosti, a također se tvrdi da bi nas upravo pristup odozdo, a ne odozgo mogao naučiti nešto o filogenetici i ontogenetici pojave moralnosti. U tom smislu u ovom izlaganju postavit će se pitanje vodi li suvremeni proces digitalizacije ostvarenju ideje demokracije, odnosno nalazimo li se na pragu kraja autoriteta, za kojeg se Nietzsche nadao da će nas odvesti s onu stranu dobra i zla, ili još jedne smjene autoriteta.